Tko æe me ozbiljno shvatiti i makar saslušati kada kažem da su mi ubili domovinu?! Gotovo nitko ili eventualno pijanac na ulici koji je uvijek otvoren za diskusiju u bilo kojem pravcu. Naime, podatak o mjestu roðenja koji popunjavam na raznim formularima i upitnicima nažalost ne mogu da ispunim ili napišem SR Hrvatska. Takav odgovor službenica u èasku prekriži i èak ne opomene usmeno veæ ošine mlaènim pogledom u èijoj kratkoæi percipiraš infantilnost, zbunjenost, razoèaranost i neki èudan bunt kojemu niti ona sama ne zna uzroka. Ovo je jedan od primjera koji pokazuje koliko nismo ljudi od principa i koliko ne držimo do važnih stvari, pitanja od nacionalnog interesa kao što je to pitanje o porijeklu. Danas, nažalost, ne mogu se odvažiti i spremiti kofer i poæi na put po svojoj domovini jer je jako promijenjena i pojedini njezini dijelovi me ne vole, štoviše, èak me i mrze. Zašto? Nažalost, odgovor je jako jednostavan i iskazuje ga naredna reèenica. Zbog Tuðmana i njegove propagande kojom je manipulirao masama. Slobodan sam ovdje primjetiti, iako mi to nije drago da su Hrvati veoma dvolièan i mediokritetan narod, jednom rijeèju – glup narod. Nadam se da ima pametnih i trezvenih koji imaju dovoljno nade, karizme i volje da povuku tu masu plastelina i krenu sa njima u pravcu stvaranja federacije; zajednièke domovine koja nam je potrebna, koju nam povijest imperativno nameæe. Potrebna nam je naša velika Jugoslavija da budemo sigurni, zaštiæeni, afirmirani i kao ravnopravani priznati u zapadnim i istoènim demokracijama. Tko su danas Hrvati? Tko su Srbi? Gdje se nalaze u poretku uspješnih na olimpijadi, koliko se uvažavaju kada od Evrope zatraže svoja prava; nevidljivo smo mali kada se pokoravamo bahatim imperativima Evropske zajednice i Amerike. Zar æete dozvoliti da Rusi ulaze u naša preduzeæa i tjeraju ih u steèaj, hoæete li gledati prvog komšiju koji leži na parama dok se vi zadovoljite skromnim ruèkom i nadom da æe dvije godine stare cipele izdržati i narednu treæu, tolerirati æete da vas na inostranim aerodromima tretiraju kao da imate šugu? Prije smo bez viza, samo sa crvenim ponosnim pasošom prolazili inostranstvima, tamo bili išèekivani i kao lordovi ugošèivani. Radnik kojega je njegova Jugoslavija štampala na dinarima upravljao je tvornicom, mogao si je priuštiti ljetovanje na Jadranu i automobil. Imao je nekoliko kredita i zadovoljan, topao dom. Što danas imamo? Imamo razvode brakova, ugnjetavanje i ponižavanje radnika, degradaciju antifašistièkih boraca i tekovina te krvave borbe, promicanje fašizma, kapitalistièke nehumanosti i indiferentnog stava prema problemima starijih i bolesnih. Trend zapadne kapitalistièe ahumane lakrdije ne može naæi plodno tlo na našim prostorima. Naši konzervativni stavovi èesto se ocjenjuju kao nazadni i zatupljujuæi, no oni su sve, a samo ne to. Naime, održati mir i slobodu je najteža zadaæa i upravo u toj službi mi ne pristajemo na kompromise, jer ukoliko budemo uvažili i najmanji novitet koji nam zapad pokušava prodati uskoro æemo biti zasuti sa svih strana i sa dobrim i sa lošim proizvodima. Upravo zato moramo zatvoriti vrata prema legalizaciji droga, novinarskih sloboda koje se kriju iza zakona o slobodi tiska, a u svom sukusu zapravo su trièarije i patke za dekadentnu sirotinju koja se uzbuðuje dok èita. Mnogo toga a priori smo prihvatili kao dobro i potrebno, no razmislimo li hladnim glavama shvatit æemo da na dugoroènoj relaciji postupamo autodestruktivno. Povedeni inercijom i zasljepljeni raznim proizvodima tehnološkog napretka zaboravljamo tko smo, koga slušamo, za što i za koga se borimo, gdje su nam granice! Stoga promišljajte o meritornim pitanjima i nalazite isto takva rješenja. Našim starim i bolesnim roditeljima koji su izgradili ogromnu, monumentalnu strukturu nošenu na šest republika i dvije automne pokrajine, njima oduzimaju kruh iz usta, lijek iz rane, dostojanstvo iz junaèkih prsa – a sve po diktatu fašistièke evrope i nacionalno orijentiranih pojedinaca koji su se obogatili na krvi prolivenoj dok su ubijali Jugoslaviju. Danas smo mogli biti na razini standarda bliskom Švicarskoj, ponosni i uzdignuti na sred balkana, na sred Evrope; zaštiæeni Jugoslavenskom narodnom armijom; uživati svoje more, svoja polja i planine; cijeniti i imati sebe, jugoslavenskog radnika, jugoslavensku majku, ðaka; ne dozvoljavati kritiku svog socijalistièkog dokazanog sistema koji je ne samo opstao veæ i zavidno napredavao 40 godina, a zvao se SFRJ. Danas je svaki Jugoslaven mogao imati osobna kola, komforni stan, mirne noæi lišene razmišljanja i slabih živaca zbog neplaæenih raèuna, dugova, gladne i oskudno obuæene djece itd. Ako smo znali i mogli preko noæi srušiti život i san šest narodnosti, domovinu milijuna ljudi koji su govorili isti jezik, onda možemo okrenuti leða Evropi i udružiti se onako kako samo mi znamo; istaknimo svog radnika i ženu iz polja u samoupravljaèe i novèanice dinara, cijenimo svoje roditelje antifašiste i ne dozvolimo ugnjetavanje. Ne radi se o velikoj Srbiji niti velikoj Hrvatskoj, veæ o životnim potrebama naroda koji su nauèili i pokazali da znaju biti konstruktivni u radnim akcijama, u sportu, u znanosti i tehnici. Pokažimo Evropi i nacionalistima da znamo biti hrabri, bogati i jedinstveni. Uzdignimo se zajedno pod jednom zastavom, našom zastavom, zastavom koja je uvijek davala ravnopravnost, posao, osjeæaj pripadnosti i zaslužena dobra. Priznajmo pogrešku i ispunimo obeæanje Titu koje smo dali sveèano kao njegovi pioniri, kao njegovi saborci, kao njegovi Jugoslaveni. Istjerajmo snobovske tajkune koji se usuðuju zatvarati naša preduzeæa Torpedo, Borovo, Partizanka, Vuteks, Mladost, Zastava-Kragujevac, Elektroindustrija Niš i mnoge druge. Ne dozvolimo da nas ucjenjuju kamatnim stopama kredita! Pokažimo im da smo ravnopravni, da cijenimo rad i da smo spremni raditi, ali i živjeti dostojno èovjeku. Pokrenimo se onako kako nas je uèio Tito, onako kako smo gradili autocestu Zagreb-Beograd, onako kako smo gradili potresom porušeno Skopje! Pokažimo svima – i istoku i zapadu- da æemo obarati njihove špijunske avione; da æemo slobodno se kretati i uživati svoju domovinu i da nikome neæemo dozvoliti da nam ju oduzme i što je najvažnije da se nikada više neæemo okrenuti jedni protiv drugih, brat protiv brata koji govore isti jezik, gledaju isti dnevnik, plaæaju istim dinarom. Oživimo likove naših velikih boraca, našega Tita – trostrukog Maršala, Mošu Pijadu, Vladimira Nazora, Nadu Dimiæ, Rada Konèara, Krešu Rakiæa, Boška Buhu, Ðuru Ðakoviæa i mnoge druge; pjevajmo internacionalu i podupirimo socijalistièku omladinu. Utvrdimo svoj, a ne Marksov i Engelsov Panèevac, stvorimo udarne radne brigade, povežimo proleterijate i sprovodimo parolu: svatko prema sposobnostima, svakome prema potrebama! Sen Simon, Šarl Furje i Robert Oven pokazuju nam teoretske smjernice našeg djelovanja, osnove naše revolucije koju nam i moral nalaže! Moram istaknuti da su Hrvati koènice koje usporavaju buðenje nacionalne pripadnosti meðusobno. Busaju se u prsa raznim Francetiæima i Budakima, a vrhovno rukovodstvo žrtvovalo je gradove i nevine ljudske živote u službi jaèanja propagadne i poticanja Hrvata na bunu, masovnu histeriju klanja i ubijanja, silovanja i pljaèkanja! Žalimo te ljude, tadašnje rukovodstvo zadojeno velikohrvatskim idejama i njima podreðene koji ih nisu smjenili, veæ im odrješivali ruke, ilegalno švercali oružje i municiju koja je našoj domovini zadavala smrtonosne rane. Ovdje izrièem osudu i prijezir svima koji su direktnim ili indirektnim djelovanjem doprinjeli uništenju harmoniènog života preko 25 miliona stanovnika, združenih pod zajednièkom zastavom, okupljenih ljeti na zajednièkom moru, zamišljenih pred centralnim dnevnikom naveèe u 7 i pol. Smatram da vam ovdje nije mjesto, apeliram da napustite ove prostore i odete tamo gdje æe vas možda i razumjeti. Sramite se pred Titovim spomenicima koji govore kroz naša usta, pred mladim pionirima koje ste oblaèili u uniformice, a 90-tih te iste uniformice palili zajedno sa slikama i zastavama! Šutite, nestanite, ne postojte – jer vi ste evolucijsko smeæe akumulirano u nacionalsocijalistièkim analfabetima koji ne mogu ravnopravno da sudjeluju ni u djeèjem diskursu, a kamoli da shvatite naše jugonostalgièarske težnje. Zajedništvo i jedinstvo koje danas uživamo je traženje egzistencije u kantama smeæa, bez obzira zovemo li se Hrvati, Makedonci ili Srbi. Nemojmo skrštenih ruku gledati i trpiti kako se urušavaju i posljednji simboli antifašistièke borbe, simboli slobodnog, mirnog i èovjeku dostojnog života. Deterioracija gospodarstva, zdravstva, sporta i prosvjete eksponencijalno napreduje, a mi ne poduzimamo ništa. Budimo hrabri i udarni i izborimo se za svoju slobodu u najširem smislu. Budimo najveæi, najponosniji i najveseliji usred Evrope; zovimo se Jugoslaveni, slavimo 29. novembar, Dan mladosti, Dan armije, trošimo isti dinar! Danas smo dekadentni i razoèarani, mirno gledamo kako uzimaju i brišu posljednje ostatke kolosalne Jugoslavije. Sjeæanje na te dane, tiho pjevušenje starih pjesama i pokoja knjiga o Titu na polici nisu dovoljni. Trebamo se organizirati jer smo zajedno jaèi. Udružiti se i krenuti u revoluciju, drugu po redu socijalistièku revoluciju koja æe srušiti nehumani kapitalizam i uvesti radnièko samoupravljanje. Svjedoci smo mnogih ratova koji se danas vode. Uskoro æe takve nedaæe zahvatiti i nas, naše narode. Udružimo se i stojmo ponosno i hrabro – snažni i kompetentni; zajednièko djelovanje i jedinstvo je kljuè uspjeha i prosperiteta – kroz radne kolektive, kroz radne akcije, kroz zajednièku narodnu miliciju, kroz narodnu armiju, kroz zajednièki uticajni renome u inostranstvu. Kljuè – bratstvo i jedinstvo – ni u kojem segmentu ne promovira mržnju, netrpeljivost, nadmetanje, ugnjetavanje i ratovanje kao što se nerijetko to pokušava inputirati, veæ naprotiv, ovu parolu propagira svaka religija, svaka kolektivna zajednica bilo zdravstvena, vojna, radnièka, studentska ili neka druga. Upamtimo da smo zajedno jaèi, stoga udružimo se zajedno i krenimo ljubomorno ka istome cilju, ka cilju koji bezupitno i bezkompromisno nudi jednakost, zaposlenost, mir, slobodu i prosperitet! Linijom manjega otpora ugušit æemo se u nemilosrdnosti i nehumanosti inercije kapitalizma i elitizma. Krvavo smo platili izlaz iz sigurne zajednice i sukcesivno æe nam se to ponavljati od strane evropskih i amerièkih velesila ukoliko se ne držimo zajedno. Budimo ponosni na svoju osebujnu historiju i slušajmo ju što nam govori; slijedimo njezine konstruktivne upute ka bratstvu i jedinstvu. U današnjem pomodarskom društvu koje u posljednji plan stavlja èovjeka; radni ljudi današnjice boje se za svoju egzistenciju doslovno jer su pouèeni iskustvom svojih roditelja penzionera kojima su nelegitimno uskraæena fundamentalna ljudska prava – pravo na hranu i zdravstvenu zaštitu. Nije li za svaku osudu sustav koji uzima od krhke i bolesne starice, a istovremeno daje tajkunima i podiže im vile, kupuje najnovije automobile i brodice. Radnici se šalju na ulicu, oduzimaju im se radna mjesta jer tako diktiraju inostrani ulagaèi; sudovi nas ne brane veæ na fingiranim procesima istièu hrabre pojedince poput Ankice Lepej i mnogih drugih koji su pokušali ustati protiv ugnjetavanja od strane svojih vladara koji bi nas trebali štiti, a ne iæi protiv nas. Što je sa bolesnima koji ne mogu da ostvare zdravstvenu zaštitu radi nemilosrdne birokracije?! Oni prodaju stanove i trošni namještaj kako bi u inostranstvu platili skupa ljeèenja. Svi oni su radili, borili se za socijalizam, borili su se za pojedinca, za pravo pojedinca koji u kapitalistièkom režimu predstavlja ništa više nego li redni broj koji plaæa potrošenu elektriku i vodu. Potpuno smo nezaštiæeni i goli. Ne znam koja je to rijeè koja bi vas mogla izvuæi iz pasivnosti koju prolongirate neimaštinom. Ideja za ujedinjenjem može imati samo plemenite pulzije i ne dozvoljava manevarski prostor izdajicama i kriminalcima, veæ ih strogo kažnjava. Probudite se i osvrnite oko sebe, a onda uèinite komparaciju sa životom prije 20-ak godina. Vjerujem da æete tada sami shvatiti koliko ste prevareni i sua sponte æe vam se pokazati pravi naèin i jedini naèin kojim morate poduzeti mjere, a upravo o njemu sam u najužem smislu i sastavio gornji tekst.