Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinacna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te prema tome, kolektivna paranoja i nije nista drugo od zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma. Ako pojedinac, u okviru drustvenog projekta, nije u stanju da se "izrazi", ili zato sto mu taj drustveni projekt ne ide na ruku, ne stimulise ga kao individuu, ili ga sprecava kao individuu, sto ce reci ne daje mu da dodje do svog entiteta, on je primoran da svoj entitet trazi izvan identiteta i izvan tzv. drustvene strukture. Tako on postaje pripadnik jedne skupine koja postavlja sebi, bar na izgled, za zadatak i cilj probleme epohalne vaznosti: opstanak i prestiz nacije, ili nacija, ocuvanje tradicije i nacionalnih svetinja, folklornih, filozofskih, etickih, knjizevnih itd. Sa teretom takve, tajne, polujavne ili javne misije, N.N. postaje covek akcije, narodni tribun, privid individuuma. Nacionalista je, po pravilu, kao drustveno bice, i kao pojedinac, podjednako nistavan. Izvan ovog opredeljenja, on je nula. On je zapostavio porodicu, posao (uglavnom cinovnicki), literaturu (ako je pisac), drustvene funkcije, jer su one suvise sitne u odnosu na njegov mesijanizam. Treba li reci da je on, po opredeljenju, asketa, potencijalni borac, koji ceka svoj cas. Nacionalizam je potpun i slobodan izbor, globalan stav koji covek prihvata ne samo prema drugim nacijama, nego i prema coveku uopste, prema istoriji i drustvu, to je istovremeno strast i koncepcija sveta. Nacionalista je, po definiciji, ignorant. Nacionalizam je, dakle, linija manjeg otpora, komocija. Nacionalisti je lako, on zna, ili misli da zna, svoje vrednosti, svoje, sto ce reci nacionalne, sto ce reci vrednosti nacije kojoj pripada, eticke i politicke, a za ostale se ne interesuje, ne interesuju ga, pakao to su drugi (druge nacije, drugo pleme). Njih ne treba ni proveravati. Nacionalista u drugima vidi iskljucivo sebe - nacionaliste. Pozicija, rekosmo, komotna. Strah i zavist. Opredeljenje, angazovanje, koje ne iziskuje truda. Ne samo pakao to su drugi, u okviru nacionalnog kljuca naravno, nego i sve sto nije moje (srpsko, hrvatsko, francusko...) to mi je strano. Nacionalizam je ideologija banalnosti. Nacionalizam je, uz to, ne samo po etimoloskom znacenju, jos poslednja ideologija i demagogija koja se obraca narodu. Pisci to najbolje znaju. Stoga je pod sumnjom nacionalizma svaki pisac koji deklarativno izjavljuje da pise "iz naroda i za narod", koji svoj individualni glas, toboze potcinjava visim nacionalnim interesima. Nacionalizam je kic. Nacionalista, u principu, ne zna ni jedan jezik, niti tzv. varijante, ne poznaje druge kulture (ne ticu ga se). Ali stvar nije tako prosta. Ako zna neki jezik, sto ce reci da kao intelektualac ima uvid u kulturno nasledje neke druge nacije, velike ili male, to mu znanje sluzi samo tome da uspostavlja analogije, na stetu onih drugih, naravno. Kic i folklor, folklorni kic, ako vam se tako vise svidja, nisu nista drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalisticke ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svetu, nije antropoloske prirode, nego nacionalisticke. Insistiranje na famoznom couleur locale takodje je, ako je izvan umetnickog konteksta (sto ce reci ako nije u sluzbi umetnicke istine), jedan od vidova nacionalizma, prikrivenog. Nacionalizam je, dakle, prevashodno negativitet, nacionalizam je negativna kategorija duha, jer nacionalizam zivi na poricanju i od poricanja. Mi nismo ono sto su oni. Mi smo pozitivan pol, oni negativan. Nase vrednosti, nacionalne, nacionalisticke, imaju funkciju tek u odnosu na nacionalizam onih drugih: mi jesmo nacionalisti, ali oni su to jos i vise; mi koljemo (kad se mora), ali oni jos i vise; mi smo pijanci, oni alkoholicari; nasa istorija je ispravna samo u odnosu na njihovu, nas je jezik cist samo u odnosu na njihov. Nacionalizam zivi od relativizma. Ne postoje opste vrednosti, esteticke, eticke itd. Postoje samo relativne. I u tom smislu, u prvom redu, nacionalizam jeste nazadnjastvo. Treba biti bolji samo od svoga brata ili polubrata, ostalo me se i ne tice. To je ono sto smo nazvali strah. Ostali cak imaju pravo da nas dostignu, da nas prestignu, to nas se ne tice. Ciljevi nacionalizma uvek su dostizni ciljevi, dostizni jer su skromni, skromni jer su podli. Ne skace se, ne baca se kamen s ramena, da bi se dostigao svoj sopstveni maksimum, nego da bi se nadigrali oni, jedini, slicni, a tako razlicni, zbog kojih je igra i zapoceta. Nacionalista se, rekosmo, ne boji nikog, osim svoga brata. Ali od njega se boji strahom egzistencijalnim, patoloskim; pobeda izabranog neprijatelja jeste njegov apsolutni poraz, ukidanje njegovog bica. Posto je strasljivac i nikogovic, nacionalista ne istice sebi vise ciljeve. Pobeda nad izabranim neprijateljem, onim drugim, jeste apsolutna pobeda. Stoga je nacionalizam ideja beznadja, ideologija mogucne pobede, zagarantovana pobeda, poraz nikad konacan. Nacionalista se ne boji nikoga, "nikog do boga", a njegov bog jeste bog po njegovoj meri. Rekoh, dakle, biti nacionalista znaci biti individuum bez obaveze. To je kukavica koja ne zeli da prizna svoj kukavicluk; ubica koji potiskuje svoju naklonost ka ubistvu, nemocan sasvim da je prigusi a koji se, ipak, ne usudjuje da ubije, osim iz potaje ili u anonimnosti gomile. A odakle taj kukavicluk, to opredeljenje, taj zamah nacionalizma u nase doba? Pritisnut ideologijama, na marginama drustvenih kretanja, zbijen i izgubljen medju konfrontiranim ideologijama, nedorastao individualnoj pobuni, jer mu je ona uskracena, individuum se nasao u procepu, u praznini, ne ucestvuje u drustvenom zivotu, a drustveno bice, individualista, a individualnost mu uskracena u ime ideologije, i sta mu preostaje drugo nego da svoje drustveno bice trazi drugde? Nacionalista je refulirani individualista, nacionalizam je refulirani (kolektivni) izraz tog i takvog individualizma, ideologija i antiideologija...